29 srpnja, 2021

Milanka Blagojević: To više nije soba našeg djetinjstva


Psi u nama čuče, čekaju. Samo se šale, nisu bijesni,  i mi se šalimo s njima.  Bjesnilo prebacujemo na druge.

Ponekad se uplaše, hranimo ih strahovima i puštamo da žive po ćoškovima.

U nama čuče mirisi djetinjstva pa se noću budimo u tuđim sobama, shvatimo ubrzo da su naše. Miris majke uvukao se u nozdrve nosimo ga ulicama. Na ulicama psi,  više ih se ne bojimo kao nekada  ali podsjete nas na prijašnje strahove.

Borimo se protiv njih sami, zamišljamo krilo majke. I njene lokne, te zaokružene linije nose mir u sebi. Hodamo pravo, zapinjemo o ivičnjake, tek ponekad zastanemo. Učimo disati duboko, pohađamo kurseve. Disanjem vraćamo mirise djetinjstva i one male ljude koji pritajeni žive u nama.

Često ih ućutkujemo tek ponekad hranimo. Za njih nemamo vremena. Traže nas odrasli ljudi iz ogledala. Počešljamo im kosu, govorimo im da su lijepi i srećni i pustimo na ulicu. Na ulicama psi. Miris majke ostaje u sobi. To više nije soba našeg djetinjstva, u njima žive odrasli ljudi, oni iz ogledala. 

U nama čuči dijete, neispunjene želje, nesvareni strahovi. Ponekad nas noću bude kao utvare. Vidimo ih po sobi, krijemo se ispod jorgana. Noć u kojoj se susrećemo sa sobom. Noću smo sami. Proći će, dan je spas. Danju je sve drugačije. Ispod suknje krvava koljena, rane koje ne prolaze.

U našem krilu naša djeca, tjeramo pse od njih strahujući od onih na ulici, kada nismo tu. Ne znamo za bjesnilo u njima, ono o kojem se ćuti.  Pričamo im unaprijed, mladi pupoljci, prerano zreli. Mi smo ostali željni riječi, za nas nije bilo vremena. Fali nam ona jedna koja liječi, koja zavarava. Neizgovorena, zapinje u grlu, knedla koja ne nestaje. Zbog nje nam fali riječ, ona jedna koja liječi, zavarava.

Na ulici sami, kročimo uspravno. Dovoljno jaki da se slomimo na povjetarcu.  Nenaviknuti, isuviše slabi, ispod suknje krvava koljena. Slamamo se na raskrsnicama, ne znamo kuda smo krenuli.

Naša djeca hodaće uspravno, put će biti prav, stavljamo im znakove. Naša djeca imaju rutinu, mi se okrećemo oko svoje ose.  Naša djeca bacaće kamenje na pse, braniće se odvažno. Naša djeca neće biti poput nas, ležaćemo im na krilu i tražiti da nas maze. Željni majčinog krila i mirisa njenih lokni, džepovi nam prazni, uzalud tražimo kamen.

Budimo se u sobama koje nisu naše.

To više nije soba našeg djetinjstva, u njima žive odrasli ljudi, oni iz ogledala.