10 srpnja, 2020

Izbori u Hrvatskoj 2020: Hrvatska u još većem raskoraku između prošlosti i budućnosti

 

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) je povodom 10. (prijevremenih) parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj od proglašenja nezavisnosti, koji će biti održani 5.srpnja/jula 2020.godine pripremio analizu aktualnih predizbornih događanja.

Posljednji redovni parlamentarni izbori održani su 8.studenog/novembra 2016.godine.

Zastupnici Hrvatskog sabora se biraju neposredno, tajnim glasovanjem primjenom razmjernog sustava po kojem svaka stranka, odnosno kandidat ima pravo na broj parlamentarnih mandata razmjerno broju dobivenih glasova. Izborni prag iznosi 5%. U Sabor se bira 140 zastupnika sa teritorija Republike Hrvatske, koji je podijeljen na 10 izbornih jedinica te se iz svake izborne jedinice bira po 14 zastupnika. Ovo su treći parlamentarni izbori na kojima je moguće upotrijebiti preferirani glas. Vrlo malo je do sada urađeno na promidžbi preferiranog glasa.

Na izborima sudjeluju 192 kandidacijske liste od toga je samostalnih stranačkih lista 95 (na prošlim izborima 90), lista koalicije stranaka je 92 (2016. godine bilo 84) i pet neovisnih (na prošlim tri). Samo 69 stranaka ima liste u svih 11 izbornih jedinica.  Kandidira ukupno 2.669 kandidata, od toga 59%  muškaraca i 41% žena. Prosjek starosti kandidata je 48,6 godine.

Republika Hrvatska ima oko 4,1 milijuna stanovnika, birača sa pravom glasa je3.859.481, s prebivalištem u Hrvatskoj ih je3.674.695, od čega prethodno registriranih 10.978. Bez prebivališta u Hrvatskoj (dijaspora – iseljena Hrvatska) aktivno se registriralo 184.786 birača. Najviše se registriralo u BiH, Njemačkoj, u Srbiji, u Švicarskoj i Austriji. Dijaspora će glasovati u 11.izbornoj jedinici, dok pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo glasovanja za osam svojih zastupnika i glasovat će u 12.izbornoj jedinici.

Aktualna Vlada Republike Hrvatske imenovana je 19. listopada/oktobra 2016. Premijer je postao Andrej Plenković, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), koji je ranije bio zastupnik u Europskom parlamentu. Vladu je formirala HDZ, nezavisna lista MOST i nekoliko manjih stranaka i zastupnika. Ključnu ulogu u formiranju nove hrvatske vlade imala je stranka nezavisnih lista MOST na čelu s Božom Petrovim, koji su se travnja/aprila 2017 povukli iz koalicije, a zamijenila ga je stranka gradonačelnika Zagreba Milana Bandića „Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti“ i Hrvatska narodna stranka (HNS). Plenković nije autonoman političar, jer nije svojim snagama došao na čelo HDZ-a. Poznavaoci prilika smatraju, da je politički život pod snažnim utjecajem Rimokatoličke crkve (RKC), koja je iznimno utjecajna u Hrvatskoj i ima snažnu poziciju u društvenom i političkom životu. Čak je tijekom mandata aktualne Vlade Republike Hrvatske zamijenjeno 14 ministara. HDZ često ne razumije antifašizam, jer da ga razumiju pokazali bi skrb nad očuvanjem antifašizma i antifašističke tradicije, i ne bi pravili ispade, koji se ponekad mogu okarakterizirati kao neofašistički i antisemitski.Rehabilitacija ustaštva, negiranje holokausta i suprotstavljanje istambulskoj deklaraciji pripisuje se HDZ-u.Hrvatska bi trebala slijediti iskustvo zemalja, koje su imale loše iskustvo sa nacizmom, prije svega Njemačke. Vlada Plenkovića je umjesto da rješava probleme gomilala je ili odlagala njihovo rješenje, da bi se dodvorila biračima.

Sporno glasovanje hrvatske dijaspore?

Iako su službeno u hrvatskom ustavu dijaspora odnosno iseljena Hrvatska, Hrvati u Bosni i Hercegovini su konstitutivni narod, koji u vlasti na državnoj razini u Bosni i Hercegovini sudjeluju na bazi pariteta sa ostala dva naroda, Bošnjacima i Srbima, i nisu iseljena Hrvatska. Postavlja se pitanja stalnog prebivališta i ponajviše plaćanja poreza i ostalih dadžbina Hrvatskoj. U tome hrvatska dijaspora ne sudjeluje. Broj biračkih mjesta u Bosni i Hercegovini je reduciran i zbog toga je onemogućeno demokratsko pravo brojnim Hrvatima u BiH, koji formalno imaju pravo na glasovanje, da to pravo i ostvare.

Često spominjanje uspostave tzv. Trećeg hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini ponovno u prvi plan postavlja ulogu HDZ Hrvatske i tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana. Rješavanje tzv. srpskog pitanja u Hrvatskoj na način na koji je izvedeno posljedično je dovelo do ukidanja tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosna. Tako je širim dogovorom, kojeg je prihvatio Tuđman riješeno hrvatsko pitanje u BiH glede trećeg entiteta na račun bh. Hrvata.

Susjedi, granična pitanja, Srbi i UZP bolne rane Hrvatske

Hrvatska ima poteškoće u odnosima sa susjednim državama kao i sa rješavanjem graničnih pitanja, u odnosu prema Srbima te u vezi presuđenog Udruženog zločinačkog pothvata (UZP). Vlast u Hrvatskoj je 2016.godine odmah nakon preuzimanja vlasti ukinula „regiju“ i uvela susjedstvo kao novi izraz za suradnju. Tako je po tom kriteriju Hrvatskoj susjed postala Albanija, Sjeverna Makedonija, Kosovo. Stvara se utisak da Hrvatska, kada nastoji pobjeći od Balkana, da je tada njemu sve bliža i „balkanskija“.

Hrvatska ima naslijeđenu i utvrđenu državnu granicu jedino sa Mađarskom, dok sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Crnom Gorom nema definirane granične crte i potpisane međudržavne sporazume o granici.

Hrvatski držani vrh pokušava svoje odnose ojačati sa Crnom Gorom i režimom Mila Đukanovića (DPS). Čak su za vrijeme pandemije za nepuni mjesec dana Crnu Goru službeno posjetili Gordan Grlić Radman, ministar vanjskih i europskih poslova Hrvatske i predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović i tom prigodom izrazili potporu režimu Mila Đukanovića. Te posjete ne iznenađuju, jer su svi hrvatski čelnici imali tijesne odnose sa Đukanovićem, ali i sa kosovskim čelnicima smatrajući to „prirodnom koalicijom“ prema Srbiji. Radi se o zajedničkom protivniku Srbiji i njenom čelniku Aleksandru Vučiću (SNS). Sada je aktualan pilot projekt Unijatizacije Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) u Crnoj Gori, prema kojem bi pravoslavni vjernici CPC u Crnoj Gori zadržali „Istočni obred“, a vrhovni poglavar bi im postao rimski Papa. Time bi se riješilo kanonsko priznanje kanonski nepriznate CPC. Taj model ukoliko bi uspio u Crnoj Gori bi Hrvatska željela primijeniti i kod sebe nad preostalim, inače desetkovanim, pravoslavnim življenjem u Hrvatskoj. Također, Hrvatsku i Đukanovića povezuje Udruženi zločinački pothvat (UZP), jer je poslije podizanja optužnice protiv Hashima Thacija, predsjednika Kosova, Đukanović ostao jedini najviše pozicionirani čelnik neposredno uključen u ratne zločine, koji nije sudski procesuiran. S obzirom, da u pojedinim državama, koje u svom pozitivnom zakonodavstvu imaju ugrađeno načelo univerzalne nadležnosti za počinjene ratne zločine i zločin genocida, otvara se mogućnost za uhićenje Đukanovića, jer već postoje otvoreni predmeti „Milo Đukanović“ u inozemstvu.

Ugledni hrvatski odvjetnik Anto Nobilo izjavio je: „da su napadi na Srbe u Hrvatskoj posljedica puzajuće fašizacije društva i logična posljedica koketiranja političara sa NDH i relativiziranja ustaških zločina“.

Hrvatski državni vrh javno je iskazao svoje neslaganje sa presudom ICTY protiv Jadranka Prlića (HDZBiH) i drugih, kojom je utvrđena agresija Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu i Udruženi zločinački pothvat (UZP) na čelu kojeg su bili Franjo Tuđman, Gojko Šušak, i drugi i tako javno negirali presudu UN-vog suda za ratne zločine (ICTY), pa je povodom toga čak reagirala i EU. Dominantno, skoro jedino mišljenje je, da je Hrvatska žrtva velikosrpske politike, domovinski rat je bio obrambeni i u njemu se nisu mogli počiniti zločini, Hrvatska je pomagala Hrvate u BiH i nije bila agresor, iako je ICTY u svojih pet presuda utvrdio, da se radi o međunarodnom konfliktu i označio Hrvatsku kao agresora u Bosni i Hercegovini.

Hrvatska se u mnogim izvješćima pred UN i EU nerijetko definira kao država, koja koristeći odnosno zloupotrebljavajući punopravno članstvo u EU i NATO krši sve UN i EU konvencije, koje se odnose na primjenu i zaštitu međunarodnog humanitarnog prava, a u izvještajima IRMCT/ICTY se definira kao pandan Srbiji, koja je u međunarodnoj javnosti od ranije poznata zbog nepriznavanja genocida u Srebrenici i ne prihvaćanja presuda ICTY/IRMCT. Vlada Republike Hrvatske je 2015.godine donijela odluku, kojom se zaustavlja suradnja sa BiH kako bi zaštitila od krivičnog progona vojno-političko rukovodstvo Hrvatske. Od ranije je poznata saborska odluka tzv. Zakon o ništetnosti kojima je obustavljena suradnja sa Srbijom u progonu ratnih zločinaca.

Posljednje izvješće glavnog tužitelja IRMCT/ICTY Serge Brammertza upućeno Vijeću sigurnosti UN (VS UN) detektira Republiku Hrvatsku kao državu, koja opstruira procesuiranje raznih zločina i progon ratnih zločinaca u Hrvatskoj i regiji.

HDZ konstantno pokušava rezultate osamostaljivanja pripisati isključivo sebi, ignorirajući činjenicu, da je to posljedica, pored želje hrvatskog naroda za samostalnošću i nezavisnošću, prije svega, povijesnih međunarodnih okolnosti i povoljnog međunarodnog konteksta – pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a. HDZ se nije uspjela dekriminalizirati i osloboditi idealiziranja Franje Tuđmana. Iako je Hrvatska samostalna i nezavisna država, HDZ još uvijek „traži“ neprijatelje u Srbima, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Jugoslavenima, migrantima/izbjeglicama, Židovima, muslimanima itd. Međunarodne organizacije za ljudska prava i humanitarne organizacije upozoravaju na nehumano ponašanje prema migrantima hrvatskih represivnih organa. Hrvatska krši Europsku konvenciju o ljudskim pravima, jer šalje ilegalne migrante u Bosnu i Hercegovinu, znajući da će njihova ljudska prava biti prekršena. Hrvatska bi trebala da surađuje i pomažu Bosni i Hercegovini, ali umjesto toga u Hrvatskoj se dešavaju ozbiljna kršenja ljudskih prava. Pored toga HDZ i VMRO-DPMNE u Sjevernoj Makedoniji su jedine dvije stranke političke desnice (članice Europske pučke stranke – EPP) u regiji, koje su sudski procesuirane i čiji su bivši predsjednici, koji su bili i premijeri, Ivo Sanader i Nikola Gruevski, pravomoćno osuđeni.

Odstupanje Hrvatske od Arbitražnoga sporazuma o granici sa Slovenijom (Piranski zaljev) bio je dodatni impuls, da se poveća domovinska i nacionalistička retorika ne samo prema Sloveniji nego prvenstveno prema Srbiji, djelomice i prema Bosni Hercegovini. Hrvatska ne smije zaboraviti, da je na jedvite jade ušla u EU i to zahvaljujući Francuskoj uz pritisak Njemačke.

Neizvjestan izborni pobjednik

Prema relevantnim istraživanjima oba vodeća politička bloka-koalicije „Restart koalicija“, koju predvodi Socijaldemokratska partija (SDP) Davora Bernardića i HDZ su poprilično izjednačeni, dok je u blagoj prednosti „Restart koalicija“ i konačnica kampanje će odlučiti tko će biti relativni pobjednik predstojećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. Mobilizacija birača oba vodeća politička bloka u konačnici kampanje može utjecati da manje političke stranke ne pređu izborni prag od pet posto.

Na ovim izborima pojavila se oporba unutar političkih blokova. Tako je oporba SDP-u odnosno „Restart koaliciji“ politička platforma „Možemo“, koja predstavlja ljevičarsku koaliciju, dok je snažna oporba HDZ-u desničarski „Domovinski pokretMiroslava Škore.

Glasovi zastupnika iz manjinskih nacionalnih zajednica i manjih stranaka ukoliko uđu u Hrvatski sabor mogu prevagnuti prilikom sastavljanja nove vladajuće koalicije. U aktualnom saborskom mandatu došlo je do zloupotrebe pozicije pojedinih zastupnika/ca manjinskih zajednica, koji su zanemarili ustavnu ulogu manjinskih zastupnika i ponašali su se kao da su zastupnici HDZ.

Bez povećanja stope nataliteta i zaustavljanja trenda iseljavanja, koji već predstavlja signal za uzbunu, Hrvatska će se suočiti sa dodatnim problemima. U izbornoj kampanji tema EU i uloga Hrvatske u njoj je periferna. Hrvatska se još uvijek nije jasno pozicionirala unutar EU, osim da se konstantno „papagajski“ ponavlja da Hrvatska mora crpiti više sredstava iz EU fondova. Također uloga Hrvatske u NATO-u morala bi biti snažnija. Rast turizma i  povećane strane investicije su dobrim dijelom posljedica članstva u NATO-u kao zajedničkom sigurnosnom kišobranu. To je ujedno snažna poruka hrvatskom susjedstvu što znači članstvo u NATO-u za razvoj gospodarstva i strane investicije. Međutim, pandemija Covid-19 je sasvim sigurno zaustavila taj trend.

Eksperti smatraju, da su Hrvatskoj potrebne ustavne promjene, a mišljenja se razilaze kada su u pitanju sadržaj i obim ustavnih promjena. Hrvatska se mora suočiti sa racionalizacijom broja županija (21), gradova 127  i 428 općina.

Hrvatski javni dug će do kraja 2020.godine, po svemu sudeći, zbog pandemije Covid-19, premašiti 90% GDP-a. Hrvatska se nalazi u dubokoj krizi. Deficit uglavnom pokriva iz tri izvora, a to su: turizam, doznake Hrvata iz inozemstva i rasprodaja vlastitih nekretnina. Turizam je vrlo ranjiv sektor kojeg mogu uzdrmati ekonomska kriza, klimatske ili političke prilike ne isključujući nestabilnost, a pandemija Covid-19 je nanijela ogromnu štetu hrvatskom turizmu. Aktualna Vlada Republike Hrvatske nije se adekvatno suočila sa posljedicama razornog zemljotresa, koji je pogodio glavni grad Zagreb, dok je u početku suočavanja sa pandemijom Covid-19 imala ohrabrujuće rezultate, da bi se kasnije suočavanje sa pandemijom pokazalo poraznim što otvara pitanje moguće manipulacije sa brojem zaraženih koronavirusom i obmanjivanje javnosti zbog turističke sezone i predstojećih parlamentarnih izbora. Plenković je kao predsjedavajući EU, čak na vrhuncu pandemije Covid-19 održao 15.ožujka/marta 2020 stranačke izbore u HDZ-u, dok je u Italiji umiralo na stotine ljudi dnevno. Predsjedavanje Hrvatske Vijećem EU prošlo je nezapaženo.

Analitičari smatraju, da su predstojeći parlamentarni izbori velika šansa za Hrvatsku, jer nepovoljan razvoj događaja unutar Hrvatske, u okruženju i na međunarodnoj sceni zbog političke nestabilnosti i pandemije Covid-19 može odvesti zemlju u neželjenom smjeru. Hrvatska se mora odlučiti, da li će i dalje živjeti u još većem raskoraku između prošlosti i budućnosti ili će se definitivno opredijeliti za razvoj moderne države i izvjesniju budućnost.  Tu odluku donose hrvatski birači.Hrvatski politički vrh često zaboravlja, da je Hrvatska članice EU i NATO i to zahtijeva implementaciju visokih političkih standarda i tomu primjerenu političku kulturu, posebice prema državama u susjedstvu. Hrvatska ima potencijala za političke promjene na predstojećim izborima. Rezultati parlamentarnih izbora mogu zbog razdrobljenosti političke scene dovesti do nemogućnosti formiranja nove Vlade što bi dovelo do novih prijevremenih parlamentarnih izbora.

Ljubljana/Zagreb, 29. lipanj/juni 2020.


NAJČITANIJE DANAS Avaz.live


Pratite nas i na društvenim mrežama

FACEBOOK  INSTAGRAM  YOUTUBE

𝗡𝗔𝗣𝗢𝗠𝗘𝗡𝗔: Portal Avaz.live zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili kompletan komentar bez najave i objašnjenja.