3 srpnja, 2020

Haris Pašović: Mene bh. pozorišta ne zovu da radim

Sarajlije su tokom Opsade antropološki definisale čovjekovu potrebu za umjetnošću. Rizikujući život da dođu na pozorišnu predstavu, koncert ili izložbu, Sarajlije su dokazale da je umjetnost primarna ljudska potreba, kao što su hrana, voda i san. U miru političari često tretiraju umjetnost kao neku dekoraciju, zabavu. Ponekad to čine i neki ljudi koji rade u kulturi. Ali publika vrlo dobro razlikuje umjetnost od zabave

 

I dok mnogi umjetnici svojevoljno pristaju svoje intelektualno znanje i sav ostvareni poslovni kapital staviti u službu partije i sistema, postoje i umjetnici koji su avangarda svog vremena. Haris Pašović je među njima. Reditelj i osnivač East West Centra, sa svakom svojom novom predstavom podiže ljestvicu propitivanja i promišljanja o najbitnijim temama danas, bilo da se njegovi komadi igraju na regionalnim scenama ili najprestižnijim inozemnim, kakav je, naprimjer, Edinburgh International Festival. Krajem prošle godine realizirao je novi projekt, prvi Sarajevo Fest – Umjetnost i politika festivala. Kroz forume, panel diskusije, predstave, koncerte, filmove, propitivana su važna pitanja u životu današnjeg čovjeka, poput onih za šta bi svako od nas dao svoj život.

 Jasno je da jedan festival ne može dati odgovore na sva pitanja, ali na koji način umjetnost može participirati i pomoći na putu traženja i razmatranja rješenja?

– Sarajlije su tokom Opsade dale odgovor na ovo pitanje i antropološki definisale čovjekovu potrebu za umjetnošću. Rizikujući život da dođu na pozorišnu predstavu, koncert ili izložbu, Sarajlije su dokazale da je umjetnost primarna ljudska potreba, kao što su hrana, voda i san. U miru političari često tretiraju umjetnost kao neku dekoraciju, zabavu. Ponekad to čine i neki ljudi koji rade u kulturi. Ali, publika vrlo dobro razlikuje umjetnost od zabave. Publika od umjetnosti u 21. stoljeću očekuje ne samo dijagnozu problema, nego i rješenja. Ne mislim na neki recept, nego na određeno idejno usmjerenje. Zato smo mi u East West Centru potcrtali da je umjetnost odgovorna. Da to nije poziranje na crvenom tepihu, noćne zabave ili neki „glamurozni“ život. Takve parade su estrada. Za razliku od estrade, umjetnost je ozbiljna, ona daje glas onima koji nemaju javnog glasa; upućuje na najvažnije teme za pojedinca i društvo, povezuje čovjeka s njegovom metafizičkom biti, ispituje neizrecivo.

 Jedna od panel diskusija bila je i o temi „Javno nasilje nad ženama“. Koliko je za Vas šokantno i čime objašnjavate saznanje da je za ženu od svih mjesta na svijetu najopasniji dom?

– Ovo o čemu govorite je jedna od najvažnijih tema današnjice. To već dobija dimenziju masovnog zločina. Nasilje nad ženama u domaćinstvima; na radnom mjestu; u javnim prostorima i putem interneta eskalira. Tragično je što se to dešava danas, u trećoj dekadi 21. stoljeća! Umjesto da ženama danas bude lakše, čini se da se represija nad njima pojačava. Vjerujem da je važno da se već u osnovnim i srednjim školama stvara svijest i kod učenica i kod učenika, da su žene i muškarci ravnopravni. To isto treba da donese i kućni odgoj. Važno je da je žena svjesna da mora reagovati već na prvi znak nasilja i tražiti zaštitu. Istovremeno, potrebno je razvijati svijest kod muškaraca da je nasilje zločin, dakle, zabranjeno. Političarke i političari moraju često da govore o ovoj temi, ali to oni ne rade.

 Nedavno je bio 8. mart. Dok su žene u nekim zemljama svijeta protestirale i tražile rješenje za mnoge svoje probleme, u našoj zemlji 8. mart simbolizira veselje, ružu, bombonjeru, te kolektivnu zabavu za žene po ugostiteljskim objektima. Šta to govori, da je ženama ovdje ipak dobro ili…?

– To je navika koja je ostala iz Jugoslavije. Jugoslavija je učinila mnogo za ravnopravnost žena u BiH i drugim bivšim republikama. Do 1945. više od 90 posto žena je bilo nepismeno, nisu imale pravo glasa, bile su tretirane u zakonu u rangu „besprizornih, malodobnih i palikuća“. Jugoslavija je žene opismenila, omogućila njihovo obrazovanje, pravo na rad, razvod, abortus, učešće u političkom i javnom životu i punu zakonsku ravnopravnost. Međutim, mnogo toga što je dio patrijarhalnog sistema je ostalo u svakodnevnom životu i žena je imala, istovremeno, veću slobodu nego prije, ali, paradoksalno, i više obaveza. Ideologija jugoslavenskog komunizma je isticala 8. mart kao međunarodni dan borbe za ženska prava, ali zvanično, u Jugoslaviji, prava žena nisu bila ugrožena. Zato je 8. mart pretvoren u praznik veselja i nekog masovnog izražavanja poštovanja prema ženama. S vremenom se to pretvaralo sve više u zabavu i poklone. Neočekivano, u demokratiji su mnoge žene, umjesto da napreduju, nazadovale; počele su da gube neka ranije stečena prava; a često su počele da se vraćaju u uloge iz prošlosti, kad je njihova svrha bila da zadovoljavaju muškarčeve seksualne potrebe, rađaju i budu sluškinje u vlastitoj kući. Da li su djelimično i žene odgovorne za to? – Jesu. 


NAJČITANIJE DANAS Avaz.live


Pratite nas i na društvenim mrežama

FACEBOOK  INSTAGRAM  YOUTUBE

𝗡𝗔𝗣𝗢𝗠𝗘𝗡𝗔: Portal Avaz.live zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili kompletan komentar bez najave i objašnjenja.