SARAJEVO | Sjećanja na opsadu grada

ISJEČAK IZ SJEĆANJA NA OPSADU GRADA

Devedeset treće il’ četvrte, u sarajevskom naselju Hrasnica je iz vedra neba prema meni padala granata. Ja se ničeg od toga ne sjećam jer sam imao jedva koju godinu, pa vam mogu reći samo ono što je moja mati meni ispričala. Ispred kuće naime bilo dvorište, bio zeleni travnjak savršen za dječiju igru i nije bilo toga koji mi je mog’o zabraniti da tuda trčkaram i sakupljam gelere. Dvorište ograđeno onom starinskom drvenom tarabom, od tarabe do ulaznih vrata uredno betonirana staza, a sa lijeve i desne strane zelenilo i mehka, granatama prošarana livada. U ćošku dvorišta velika bandera sa koje je struja davno prije rata dovedena na našu kuću a u ratu je za lijeka nema, i po dnu tarabe u skrovištu zidine garaže: zasađeni krastavci. Ništa mi, veli mati, draže nije bilo nego trgati krastavce čim se zametnu i donositi mami da mi oguli, pa da mi ih ona malo posoli i da pojedem. Povazdan sam nešto brao po tom dvorištu, pa ili opuške od cigara, ili gelere, ili nezrele krastavce . kako je čega bilo. A taj je dan negdje u tom mom trganju krastavaca, dok sam zavaljen na guzicu čeprkao po zelenilu, prema meni, savršeno naciljana, padala granata. Mati sve to vidjela i preživjela u jednoj sekundi, pa prije nego što je stigla i dreknuti, ona granata GRUH!, sastavi u strujni kabal zategnut direkt nadamnom, i eksplodira par metara iznad moje glave. Granata je, kažu mi stručniji od mene, vješto isprojektovana tako da, kada padne na metu, gelere izbaca pod kosinom prema gore, tako da zakači što više ljudi. Ovako, kad eksplodira iznad nekog, pa još oni geleri krenu prema gore pod kosinom, desi se to što se desilo: dijete ostane bez ogrebotine na sred livade, dok se oko njeg’ ruše kablovi zategnuti između kuće i bandere i padaju nazubljeni komadići gelera. Dvadeset godina kasnije, kada me pitaju što sam studirao elektrotehniku, ja im kažem jedino što i mogu reći – iz zahvalnosti.

Kasnije se moje sjećanje krenulo pomalo i bilježiti, pa sam posljednje trzaje rata i pofino upamtio. Ne znam koja je tačno godina bila, nit koji mjesec – znam samo da je bilo proljeće i da smo mati i ja pokvašenim četkicama bez paste prali zube u kupatilu (navika nam bila da to vazda radimo zajedno, ko što je i meni bila navika da zvjeram okolo i tražim sebi dodatne zanimacije kad god me neki pos’o ne zanima). Negdje u tom zvjeranju i novootkrivenoj igri utrkivanja prstiju na rubu umivaonika, ispadne mi ona četkica iz usta a mati, kako to bosanske žene najbolje rade, ćušne me po glavi, kaže mi da ništa ne pazim i da ću samo pokupiti bakterije, pa se sagne da podigne onu četkicu da je opere. Prozor kupatila stajao tik pored mamine glave, tu negdje u visini njenih metar i sedamdeset, pa kako se ona sagnu da dofati četkicu, tako granata gruhne u dvorište i par gelera sasuše u paramparčad naše ogledalo. Mati se u maniru već ispraksiranog bjegunca od granata zavali u kadu, mene povuče za sobom i tijelo mi zaštiti svojim. Nakon prve, koji minut kasnije, haman na isto mjesto pada i druga, i tek kad i ta druga odradi svoje, mati nas polahko izvuče iz kade i otrese sa nas prašinu kreča kojeg su geleri sa zidova sasuli u kadu. Bilo je to i posljednji put da je mati na mene zagalamila kad mi nešto ispadne. Od tad slobodno prosipam po kući šta god mi volja.

Babo mi je jednom, sjetih se dok vam ovo pričam pa je šteta da se i to ne kaže, ničim izazvan, prič’o da je imao nekakvog druga kojem je u pola straže u rovu palo na pamet da bi taj njihov improvizovani rov (dug jedva par metara) u kojem su bili sami na straži, trebalo pregraditi debelim zidom, pa jedan od njih da bude na jednoj strani, drugi na drugoj. Starom bilo smiješno jer prvo, ko je normalan još vidio da se rov od dva metra sa dva čovjeka pregrađuje a drugo, čime da ga pregrade i kako, kad će prvi koji proviri bit na meti neprijateljske vatre. Njegov se prijatelj nakon ovih argumenata valjda malo ohladio pa se ušutio, a stari u toj tišini zaspao grleći svoje oružje. Iz sna ga je istresla granata koja je složila ravno u njihov rov par sati kasnije, pa se stari u panici stao pipati i gledati da li je čitav, pa tek onda vidio s druge strane pregrađenog rova njegovog teško ranjenog saborca. Dok je stari spavao, on je na nizbrdici ispod rova, gonjen svojim slutnjama i paranojom, pod velom gustog mraka i magle sakupio taman toliko krupnog kamenja da ih može naslagati da pregradi rov. Ni pola sata od završenog posla nije prošlo, a u njegovu stranu rova gruhne jal granata jal haubica i onaj zid podignut ludim išaretom, mog babu sačuva od sigurne smrti.

Ostalo je u meni još ovakvih priča i sjećanja, još par trenutaka nad kojima se i danas zamislim i pitam se mili Bože, kako li je iko ostao živ, a onda opet proživim ovih par svojih pričica preko crno bijelih, jedva sačuvanih sjećanja i odgovor mi se nametne sam. Neko je u tom paklu pazio na nas.

Neka se nikom ne ponovi Sarajevo. (05.04.1992.)

Tekst: Adis Ahmethodzic

NAPOMENA °° Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije. Portal Avaz.live zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here